Assassin’s Creed Mirage – recenzija

Ubisoft je napokon odlučio da ublaži svoje tendencije pružanja nam golemih i bezgraničnih avantura otvorenog svijeta svake godine i umjesto toga da igračima ono za čim su žudjeli – priču od 20-25 sati – i dobro poznati Assassin’s Creed.

Povratak dobro cijenjenom formatu AC franšize ne znači da je Mirage oslobođen svih grijeha iako se radi o dovoljno pristojnom naslovu, međutim primjećuje se neizbrisiv trag koji su njegovi preci uspjeli urezati.

Smješteni u Bagdadu 861. godine, vi preuzimate ulogu mladog uličnog lopova po imenu Basim koji ima velike ambicije pridružiti se tajnom redu ubojica pod nazivom The Hidden Ones, nazvanim tako jer ako ih otkriju nepopustljivi čuvari i naoružana svita, Basima će iscijepati fino kao meso u ćevabdžinici. Basim nije sam u svojim prvim lopovskim pothvatima jer ga prati njegov najstariji prijatelj Nehal, a njih dvoje pokušavaju ukrasti iz palače, ali plan pođe po zlu i Basim isprva smatra Nehala izdajnikom, iako se kasnije pomire u priču iz razloga koji se ne čini posve jasnima.

Postavka Miragea prilično je skromna za temeljni ulazak u Assassin’s Creed jer mu nedostaje uvjerljiv udarac koji bi vas tjerao naprijed, pogotovo kada Basim postane razočaran što ga The Hidden Ones odmah odbijaju. Basim na kraju ipak dobije besplatnu igračku u svom Happy Mealu i može se pridružiti Skrivenima, koje podučava njegov mentor Roshan, koji omogućuje Basimu da se izvrsno ponaša u borbi pokazujući trikove u borbi.

Ako ste veteran Assassin’s Creed franšize, Mirage će se osjećati jednako udobno kao uvući se u par mekanih papuča zbog poznatog okvira koji mu daje pristupačnu prednost. Ne, Bagdad nije značajan kao Egipat, Grčka ili anglosaksonska Engleska, ali prednost je to što mu manji gradovi i tržnice daju topliju srž, s primamljivim osjećajem da vas vizualno ne opterećuju, već umiruju. Osim ako vas ogromna putovanja kilometrima pustinjskog terena mogu iscrpiti ako ne odlučite jahati devu, Bagdad je inače ugodno neobično mjesto za Assassin’s Creed.

Još jedan plus u korist Miragea je što pruža nešto poput sredine između krupnijih Assassin’s Creed naslova i klasičnog formata prije Origins. Vraćaju se aspekti iz nedavnih naslova poput spy-birds, ovaj put s Enkiduom kao najnovijim krilatim promatračem s neba, koji je izvrstan u odabiru ciljeva tokom špijunaže i uočavanju ključnih figura koje trebate locirati da biste nastavili s misijama priče. U međuvremenu, način na koji se Mirage pridržava stare formule Assassin’s Creeda i koristi je u pokušaju da pruži manje, ali fino izbrušeno iskustvo, omogućuje da se osjeća sažeto i fokusirano, daleko od prenapuhanog otvorenog svijeta.

Mala slabost Mirage-a je struktura rasporeda misija. Sada pod nazivom “Istraživanja”, vaše se misije odnose na pješačenje do vaših lokacija i pronalaženje hintova do vaše sljedeće mete atentata, što vam obično daje zadatak da pronađete doušnike koji će vas voditi dajući vam ključne informacije u zamjenu za valutu ili nešto drugo što traže.

Za razliku od prijašnjih unosa u franšizi, Mirage je bolji zahvaljujući građanima koji prigovaraju, koji će vrisnuti stražarima ako vas primijete kako obavljate posao bez obzira na to je li vaša aktivnost problematična ili ne. Sjajna je ideja dati dojam opasnosti svojim nastojanjima u igri Assassin’s Creed, to vas doista drži na oprezu i na krovovima kako biste izbjegli bijesnu rulju ispod sebe, iako je pomalo glupo što toliko nevinih ljudi misli da morate se ponašati kao cmizdrava školska djeca, koja govore učitelju o vašem prekršaju.

Sword-slinging zaslužuje neke pohvale i ovaj put, stavljajući naglasak na dobro odmjerena pariranja i izbjegavanja kada garnizoni svijetle crvenom bojom kako se ne biste posjekli. Uspješno pariranje može isporučiti super-zadovoljavajući repost, gdje će Basim izvesti brutalan završni potez. Opet, element opasnosti u Mirageu je pojačan i daje mu ugodan motiv.

Mirage je nepogrešiv wannabe klasik Assassin’s Creed naslova, i dok su njegove namjere svakako na mjestu, rezultati su definitivno mješoviti. S jedne strane, Mirage je manji, ima dobrodošao naglasak na prikrivenom akcijskom igranju i ne čini se pretrpanim ikonama karte koje muče ovu franšizu od njenog debija. Međutim, ostaje dosta toga kao nedostatak Miragea da bi bio postavljen na vrh.

Prije svega, likovi su neučinkoviti, čineći malo da odstupe od klišeja franšize, a sporedni poslovi predstavljaju se kao obični zadaci. Možete krenuti brati cvijeće za ožalošćenu ženu koja je nedavno izgubila muža, ali to je sve što imate; interakcije s njom također su sterilne, budući da je isprva umorna od toga, ali vidjevši kako on suho objašnjava da je također izgubio ljude, ona mu dopušta da joj pomogne. Assassin’s Creed igre obično vas loše upuštaju u živote građana kojima dajete milostinju, a ovdje je to ista stara i suhoparna stvar, gdje interakcije ne djeluju autentično niti privlače pažnju.

Usložnjavanje Mirageovih nevolja skup je tehničkih problema koji muče Mirage do tačke u kojoj se čini kao loša šala koju Ubisoft ima. Nervozna izvedba ne bi trebala biti ni blizu zabrinjavajuća u manjoj AC igrici poput ove. Jednom se igra privremeno zamrznula dok sam jurio ulicama Bagdada prije nego što je igra odlučila nastaviti. Kao da se Mirage ponaša kao 100-satni RPG umjesto 20-satne avanture, zapanjujuće je koliko loše radi s vremena na vrijeme, posebno u usporedbi sa svojim daleko uglađenijim prethodnicima otvorenog svijeta.

Viewpoints su glavni dio igara Assassin’s Creed od njihovog početka, ali oni koji su rašireni po krajoliku Bagdada nisu nadahnuti, uglavnom se sastoje od sferičnih tornjeva s drvenim stajalištem za Basima da promatra široko otvoreno prostranstvo koje se prostire ispred njega. Jedno od zadovoljstava uspinjanja na viewpointe je nevjerojatan osjećaj okomitosti i veličanstvenosti pogleda, ali ovaj put osjećaj veličine pri manevriranju njima nije uzbudljiv, čak i ako pogledi i dalje oduzimaju dah.

Assassin’s Creed još uvijek izgleda impresivno na nekim mjestima. Ipak, na neki neobičan način, Mirage je neugodan podsjetnik na 14 godina staru PSP igru Assassin’s Creed: Bloodlines, bilo da je to svojstveno načinu na koji se Basim kreće ili nekim manje impresivnim slikama, prilično je uznemirujuće zadirati u takvu usporedbu , no s obzirom na to koliko je Mirage neujednačen, te su sumnje opravdane. Glazba je dobra za Assassin’s Creed, kompatibilno evocirajući vremensko razdoblje i okruženje, dok se osjeća koherentno s drugim Assassin’s Creed avanturama.

Ne postoji jednostavan način da se to izrazi, Assassin’s Creed Mirage velika je zbrka dobrog i lošeg. Okruženje, skraćeno Assassin’s Creed iskustvo, naglasak na stealth i pojačani osjećaj opasnosti daju Mirageu dostojne sastojke za mali i raskošni Assassin’s Creed gulaš. Ovo nije vrsta kvalitete za koju je Assassin’s Creed Ubisoft uistinu sposoban, unatoč tome što je prilično dobrodošao zahvaljujući smanjenoj dužini igre. Sve u svemu, ovaj najnoviji naslov ima svojih svijetlih točaka, ali mogao je završiti s ozbiljnim dotjerivanjem.

Ako želite biti u toku s najnovijim sadržajem, zapratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i pridružite se našem Discord serveru.