Until Dawn remake – recenzija

Kada je obznanjeno da će “Until Dawn”, remek-djelo studija Supermassive Games, dobiti remasterizovano izdanje, moja reakcija je bila mješavina ushićenja i zbunjenosti. Radovao sam se jer će više ljudi imati priliku da se upozna sa ovom igrom, ali sam istovremeno bio zbunjen jer originalna verzija nije ni deset godina stara. Sve je počelo da mi ima više smisla kada je, otprilike u isto vrijeme, najavljena filmska adaptacija “Until Dawn” (o kojoj sam također imao mnogo razmišljanja).

Jasno je da remaster služi kao uvod i podizanje očekivanja za film koji izlazi 2025. godine. Međutim, jedan od ključnih razloga zašto se “Until Dawn” smatra vrhunskim ostvarenjem jeste njegova vizuelna ljepota. Stoga sam se pitao šta se tačno moglo remasterizovati? Nakon što sam odigrao remaster (što znači da sam “Until Dawn” prešao otprilike deset puta), sa zadovoljstvom mogu reći da je ovo definitivno verzija koju bih preporučio svima. Studio Ballistic Moon je odradio odličan posao sa unapređenjima, ali i dalje smatram da remaster u ovom trenutku nije bio apsolutno neophodan.

Kao što sam već spomenuo, najuočljivija razlika između originalnog “Until Dawn” i remastera jeste grafika i estetika. Već od samog početka igre, ako ste igrali original, primijetit ćete značajne promjene u stilu. Muzika, kinematografija i boje su znatno drugačije. Posebno se ističe da je plavi filter iz originala znatno ublažen, ako ne i potpuno uklonjen na nekim mjestima. Teško je objektivno reći da li su ove promjene “bolje” ili “lošije” od originala. Lično, mnoge od tih promjena su mi se dopale. Iako volim atmosferične filtere boja (veliki sam obožavatelj izgleda originalnog filma “Sumrak”, ako to išta govori), osjećao sam veću želju za istraživanjem okoline jer je sve izgledalo jasnije nego u originalu. Naravno, i rad kamere igra veliku ulogu u tome, ali o tome ću kasnije. Razumijem da bi igrači originalne verzije mogli osjećati da nešto nedostaje zbog stilskih promjena, bilo da je u pitanju nostalgija ili uticaj estetike na teme priče, ali za nove igrače i cjelokupno iskustvo, smatram da jasnoća, između ostalog, čini igru pristupačnijom.

Kada govorimo o grafici, pored stilskih promjena, likovi su također značajno unaprijeđeni. Osim nekoliko momenata koji izgledaju pomalo čudno, rekao bih da je ovo poboljšanje u cjelini. Neke glasovne linije su dotjerane, što je bilo neophodno. Na primjer, Beth više ne zvuči kao robot u prologu kada pita: “Gdje ide moja sestra?”. Izrazi lica likova su izmijenjeni kako ne bi dolazilo do situacija u kojima se Sam smiješi pored Wendiga koji je spreman da je probode. Ove razlike jasno pokazuju koliko je originalna igra bila “sirova”. Kao što sam već rekao, originalna igra je i dalje prelijepa, ali grafička poboljšanja imaju smisla i podižu cjelokupno iskustvo. Ulozi se čine većim kada likovi zaista izgledaju prestravljeno.

Najznačajnije poboljšanje koje donosi remaster, i ono što ga po mom mišljenju čini definitivnom verzijom igre, jesu unapređenja u gameplayu. Rad kamere u originalnom “Until Dawn” je ponekad bio frustrirajući. Fiksni uglovi koji su se često mijenjali i sporo kretanje likova su otežavali istraživanje okoline (posebno mislim na segmente sa Mikeom u sanatorijumu). U remasteru su mnogi od tih momenata zamijenjeni pogledom preko ramena, a u nekim slučajevima likovi mogu čak i lagano trčati. U kombinaciji sa već spomenutom jasnoćom grafike, igrač ima mnogo veću kontrolu nad istraživanjem. U igri poput “Until Dawn”, gdje je prikupljanje tragova ključno za otkrivanje događaja na planini, veća kontrola nad okolinom je veliki plus.

Iako nije implementovan nivo težine (što je postalo uobičajeno u novijim igrama Supermassive Gamesa), velika promjena je napravljena u jednom od najpoznatijih gameplay elemenata “Until Dawn”: “Ne pomjeraj se” segmentima. U originalnoj igri su se koristili senzori pokreta DualSense kontrolera za Playstation 4. Morali ste biti potpuno mirni dok držite kontroler, a svako pomjeranje bi, u nekim slučajevima, dovelo do trenutne smrti više likova od strane Wendiga. Problem je bio što se činilo da igra ima svoj um i da bi nasumično registrovala pokrete (meni su lično cijela igranja bila uništena zbog toga). Novi “Ne pomjeraj se” segmenti zahtijevaju da držite kursor unutar kruga određeno vrijeme i mnogo su tolerantniji. Lakši su, ali i dalje zahtijevaju potpunu pažnju i zadržavaju intenzitet situacija.

Navedena unapređenja gameplaya možda djeluju mala, ali zajedno čine igru mnogo korisnički prijatnijom, fluidnijom i, što je najvažnije, lakšom za uživljavanje.

Posljednja značajna stvar koju treba spomenuti jesu dodatni sadržaji. Iako ih nema mnogo, dovoljno su da oduševe dugogodišnje fanove i pruže novim igračima potpunije iskustvo od originala. Prvo, opcionalni segment gameplaya između Matta i Emily, koji je ranije bio dostupan samo uz prednarudžbu originalnog “Until Dawn”, implementiran je u ovu verziju. Tu su i dva nova opcionalna završna isječka koja imaju ogromne implikacije. Neću ih ovdje spojlovati, ali kao dugogodišnji fan, bio sam oduševljen njima i činjenicom da jedan od njih potencijalno nagovještava novo poglavlje direktno povezano sa igrom.

“Until Dawn” je jedan od najuzbudljivijih naslova u žanru survival-horora. Već ima kultni status, a razgovori o njemu su bili živi i prije najave remastera. Sada, kada je remaster objavljen, a filmska adaptacija stiže uskoro, radujem se što će ga nova publika otkriti. Iako originalna igra stoji sama za sebe, i poštujem ljude koji imaju valjane razloge zašto je preferiraju u odnosu na remaster, lično ću sa zadovoljstvom preporučiti remaster jer pruža najfluidniji gameplay i najpotpuniji sadržaj.

Ako želite biti u toku s najnovijim sadržajem, zapratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i pridružite se našem Discord serveru.

Share on

email

Previous

trending_flat

Uzbudljive Vesti za Ljubitelje Okeanske Istraživačke Avanture: Subnautica 2 Najavljena

GAMING

Next

trending_flat

NHL 25 – recenzija

RECENZIJE