Greyhill Incident – recenzija

Iako nisam veliki ljubitelj horror igara, totalno sam zaljubljen u indie horror igre, posebno one sa snažnom atmosferom. Ne trebaju im lijepa grafika ili savršen narativ, ali postoji ograničenje u tome koliko problema mogu podnijeti.

Greyhill Incident me gurnuo do te granice. Uvodna scena me pripremila za napeti bliski susret treće vrste, ali ono što sam dobio bio je bolno dosadan gameplay i nasumična priča.

Igra počinje telefonskim razgovorom između članova Greyhill kvartovske straže, grupe koja je stvorena zbog sve češćeg viđenja tajanstvenih osoba i nedostatka povjerenja u vladu. Predstavljena su četiri lika, ali oni su zbirka klišeja. Igrate kao Ryan Baker, samohrani otac koji pokušava zaštititi svog sina u teškim vremenima. Vaši drugovi u kvartu su Bob, teoretičar zavjere koji živi u kombiju, Brandon, nezadovoljni vijetnamski veteran, i Amy, oprezna i pažljiva prijateljica.

Komšijska straža ima dva predmeta koji su okosnica njihovih operacija, baterijsku svjetiljku i walkie-talkie. Prvo se koristi jer normalne svjetiljke poremeti ono što ja zovem “vanzemaljska magija”, zapravo svaki paranormalni događaj u igri koji nikad nije objašnjen. Vanzemaljska magija događa se često, obično u obliku vrata koja se zatvaraju za vama ili zaključavanja vrata. Walkie-Talkie se koristi za komunikaciju sa komšijama i primanje novih uputa.

Vaš prvi zadatak je provjeriti Ryanova sina, Henryja, jer je Ryan rekao da s njim nešto nije u redu u telefonskom razgovoru. Ovdje igra odmah pokazuje svoje pukotine. Klinac je dobro jer se izležava na podu u dnevnoj sobi i čeka da se televizor popravi.

Postoji jasan nesklad između onoga što igra kaže da se događa i onoga što se zapravo događa. Ovo se samo produbljuje kako igra napreduje, dok se Greyhill Incident bori da pronađe ravnotežu između zastrašujućeg i ozbiljnog tona i prepuštanja klišejima i humoru. Čak i da se igra želi shvatiti ozbiljno, teško bi bilo, jer se besmisleno raspletanje zapleta u najboljem slučaju čini slučajnim.

U jednom trenutku ćete pomoći Brandonu da se obrani od izvanzemaljaca, ali onda vas policajac skrene s puta da… skupite limenu foliju. Ova mala scena je naglasila još jednu manu igre, nema smisla i nema pravog zapleta, stvari se jednostavno događaju. Policajac se zove Apone i on pokreće većinu intriga u igrici. U njegovom policijskom automobilu nalazi se strogo povjerljivi dokument koji se odnosi na tačan datum invazije na Greyhill, a također zna za korištenje limene folije u borbi protiv vanzemaljaca. Tko je on? Kako on zna što se događa? ŠtaVlada skriva? Ni na jedno od ovih pitanja nikada nije odgovoreno. Apone umire nakon što su ga ispitali na groblju dok je kraj njega ležala sonda s krvavim vrhom.

Prije nego što sam stigao do Aponea, čuo sam pucnjeve, što nema smisla, jer sam uz tajni dokument u njegovom autu zgrabio njegov revolver. Provjera njegovog tijela potvrdila je da nema pištolj, ali ispred njega je bio mrtav vanzemaljac. Povrh toga, svjetiljka koja radi, osvjetljava Aponea i vanzemaljca. S obzirom na ono što sam naučio, samo ručne svjetiljke rade, i zato Ryan ima jednu, iako, mislim da je nikada nisam koristio u igri. Ove se nedosljednosti samo gomilaju jedna na drugu, minutu za minutom, čineći da igra izgleda kao grozničav san, bez kontinuiteta.

Cijeli Apone susret sažima probleme s igrom. Misija na koju me je poslao, pronalaženje limene folije, zbunjujuća je. Isprva sam otišao do Boba, jer je on teoretičar zavjere koji je nastojao imati puno limene folije, ali nisam mogao komunicirati s njim. Zatim sam pokušao otići do njegovog kombija niz ulicu, ali to je bilo izvan dopuštenih granica, stalno sam udarao u nevidljivi zid i dobijao poruku “vrati se nazad”. Napokon, nakon puno traženja, otkrio sam da se ograda na drugom kraju komšiluka otvorila nekom vanzemaljskom magijom. Napredovanje kroz taj nejasni čin konačno mi je omogućilo napredak.

Postoje savjeti kada pauzirate igru, ali mogu biti nevjerojatno nejasni. Na primjer, pronašao sam Bobovu izgubljenu mačku u jednom trenutku i savjet je bio: “Donesi mače Bobu, njegova karavana je tamo.” Imajte na umu da nema kompasa, pa je samo pisalo “Idi tamo”. Bože, hvala igro.

Unatoč stalnoj potrazi za loše opisanim ciljevima, Greyhill Incident ima nekoliko sjajnih aspekata. Široko otvorene ulice čine da se igrač osjeća izloženo, izdano snopovima mjesečine i jakim uličnim svjetiljkama. Bez obzira na nedostatke, ova igra je lijepa. Bilo je nekoliko trenutaka kad sam samo zastao i gledao kako mjesečina raste i jenjava dok prolazi kroz stari mlin ili neka stabla.

Ambijent je također vrhunski. Zujanje svjetala, otkucaji sata, zavijanje vjetra i škripa mlina zajedno stvaraju doista jezivu atmosferu. I sami zeleni čovječuljci nude puno. Sami izvanzemaljci su samo stereotipni “sivi”, niski s bezosjećajnim, upalim očima. Međutim, glasovi koje ispuštaju, klikovi, čine ih doista vanzemaljcima. Uvijek je napeto kretati se kućom, čuti škljocanje i, doduše, zujanje skenera.

Igranje se pogoršava kada igrač zapravo mora komunicirati sa svijetom. Ryan je igrač bejzbola, podrazumijeva se da je prvak, pa je palica jedno od njegovih primarnih oružja, uz revolver. Bejzbolska palica ima izuzetno mali domet i potrebna su tri puna udarca da bi se vanzemaljac nokautirao. Međutim, vanzemaljac će se samo vratiti nekoliko sekundi kasnije.

Izvanzemaljci ubrzano hodaju prema igraču ujednačenim tempom. Naravno, trčanje je opcija, ali usprkos tome što je sportaš, Ryan može trčati samo kratko prije nego što ga obuzme iscrpljenost. Ryanova slaba izdržljivost je bolno očita kada pokušava istraživati okolo, tražeći kako ispuniti cilj. Biti prisiljen hodati igru čini bolno zamornom. Povrh toga, trčanje i zamah palicom dijele istu traku izdržljivosti koja se bolno sporo regenerira.

Često kad sam bio uhvaćen, najbolja je strategija bila tresnuti vanzemaljca u lice u stilu Looney Tunesa i upotrijebiti ostatak svoje izdržljivosti da pobjegnem dok je bio nakratko omamljen. Iako se činilo da ova strategija ima stopu uspjeha samo 50/50, znao sam da moje druge opcije nisu puno bolje. Kad bih palicom oborio izvanzemaljca, ne bih imao dovoljno izdržljivosti da pobjegnem.

S druge strane, ubijanje vanzemaljca revolverom je učinkovito, ali su meci rijetki, a buka može privući druge sive. Ubijanje vanzemaljaca nije zadovoljstvo osim katarze oslobađanja od još jednog sićušnog uhoditelja. Nema krvi, nema udara, samo padnu. Kad sam prvi put naišao na vanzemaljca, ubio sam ga, pao je bez ikakve animacije i zabio se u ormar.

Naravno, čini se da je najbolji put stealth, ali šuljanje je nedosljedno. Ponekad bi mi vanzemaljci jednostavno priskočili i počeli me pratiti. Često će vanzemaljci stajati negdje ili oko nečega što vam je potrebno za napredovanje, dodajući nepotrebnu dosadu dok čekate da se odgegaju. Ponekad bi vanzemaljci izašli iz guste magle koja obavija komšiluk prije nego što bih ih uopće vidio. Sve u svemu, ako vas vanzemaljac vidi, pripremite se za nezanimljiv niz potjere, neučinkovitu borbu ili oboje.

Postoji mnogo drugih nedostataka u igranju, poput toga kako pregledavanje predmeta izgleda kao da je Ryan pijan jer se objekt okreće na nepredvidive načine ili stalna sarkastična postignuća koja dodatno potkopavaju igru.

Na kraju je Greyhill Incidentu nedostajalo onoliko smjera koliko sam ja pokušavao navigirati predgrađima prepunim vanzemaljaca. Igra postavlja bezbrojna pitanja i odbija odgovoriti i na jedno od njih. Sam čin igranja ove igre bio je dosadan i bolan, ali svaka čast, izgleda prekrasno i ima ambijent koji intrigira.

Ako želite biti u toku s najnovijim sadržajem, zapratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i pridružite se našem Discord serveru.