Lord of the Rings: Gollum – recenzija

Duboko u utrobi Barad-Dura sprema se veliko zlo! Sauronova vojska raste svakim danom, dok prodorno oko Mračnog gospodara promatra Međuzemlje u potrazi za njegovim cijenjenim posjedom – Prestenom moći: jednim prstenom koji će vladati svima. Za sada je prsten daleko od Saurova, ali ga on namjerava pronaći tako što će pokrenuti veliki rat, rat u kojem je sama sudbina Međuzemlja dovedena u pitanje.

Ali to je priča za drugi dan. Umjesto toga, ova koju trenutno igram uključuje Golluma koji izgleda kao da je izašao prije dvije generacije. I ne samo to, neprijateljima su nažalost jednako glupi kao što izgledaju, jedva registriraju moju prisutnost sve dok se ne nađem tačno ispred njihovog vidokruga, a čak i tada, pitanje je hoće li doista krenuti ka meni, ili zapeti u zemlji. To je u najmanju ruku neugodno iskustvo, ali susresti se s ovakvim vrstama bizarnih, isprekidanih sekvenci koje dodaju malo vrijednosti ukupnoj strukturi Tolkienove fantazije nažalost su previše česta pojava u Lord of the Rings: Gollum.

Razvojni programer Daedalic uvijek je imao problema s opravdavanjem zašto je publika trebala znati šta namjerava njegov glavni lik u događajima koji su prethodili Prstenovoj družini, ali dodao je lose vizualne prikaze, plitak gameplay i litaniju bugova, i Lord of the Rings: Gollum nudi iskustvo koje nije toliko neočekivano putovanje koliko ga treba u izbjegavati. Prije nego što nastavim da pišem ovu recenziju, želio bih da skrenem pažnju da je ovo prva 3D igra ovog razvojnog studija, koji je inače poznat po 2D platformerima, tako da na kraju dana imaju moju zahvalnost i poštovanje za ovaj projekat.

Daedalic također donosi svoje vlastite doprinose Međuzemlju u obliku novih likova koji se više-manje osjećaju kao kod kuće s ostatkom glumačke postave, poput Inkvizitora, prikladno zlobne desne ruke Saurona kojeg se boje orci i ljudi podjednako. Čak i tako, to ne sprječava da se priča s vremena na vrijeme čini uglavnom besmjernom i zanemarivom. Sve dok Gollum ne sretne Sama i Froda u Tolkienovim knjigama, uglavnom djeluje kao pasivni promatrač i žrtva događaja oko sebe, a zaplet igre odražava taj nedostatak djelovanja, upotpunjujući praznine u njegovoj pozadini kontekstualnim popunjavanjem niskih uloga koji uključuje puno zatvorskog rada iscrpljenog narativnog zamaha.

Srećom, čak i ako Lord of the Rings: Gollum ne završi kao uvjerljivo poglavlje u historiji Međuzemlja, igra i dalje može biti zanimljiva kao studija karaktera svog tragično iskvarenog protagonista. To je djelomično zbog toga što je Daedalic usvojio suosjećajniji pogled na Golluma od drugih adaptacija, istražujući patnju koju je deformirani Hobit pretrpio pod onima koji su ga prečesto podcjenjivali, pa mu je čak dao i nekoliko prijateljskijih lica s kojima se usput povezao. Neke od ovih karakterizacija nisu uvijek u potpunoj korelaciji s borbenijim, manipulativnijim Gollumom na kojeg su mnogi od nas navikli, ali to je svakako jedinstvena perspektiva koja vam omogućuje da se malo bolje povežete s njim tokom dvadesetak sati igre.

Također pomaže to što imate određeni stupanj slobode da se oslonite na bilo koju stranu dvojne osobnosti lika, također ponuđenu putem opcija dijaloga ili čak potpunih internih rasprava između Golluma i Sméagola, gdje jedan mora uvjeriti drugoga kako nastaviti . Ovi izbori rezultiraju nekim manjim promjenama u zapletu, ali su zanimljiviji kao način na koji možete odrediti ravnotežu između Sméagola i njegovog alter ega oštećenog prstenom, dok također osvjetljavaju neke od nijansiranih dimenzija obojice. Gollum može biti okrutni lik s dvije ličnosti, na primjer, ali njegov cinizam često nosi mnogo zdravog razuma samoodržanja gdje je Sméagol previše naivan da bi ga uopće uzeo u obzir.

Nažalost, veliki dio Lord of the Rings: Gollumovo pisanje potkopano je u izvođenju. Njegov glasovni glumac posebno je izravno inspiriran kultnom izvedbom Andyja Serkisa u filmovima Petera Jacksona, ali time samo sebe poziva na nimalo laskave usporedbe između njih dvojice, sve do njegovog flegmičnog “GOLL-um” kašlja. Na kraju poželite da je Daedalic razmotrio izvedbu izgrađenu oko potpuno nove interpretacije lika, ali umjesto toga preblizu onom kojeg svi poznaju i vole, ovaj Gollum nikada ne uspijeva doista pobjeći iz Serkisove sjene.

Isto se može reći za veći dio Lord of the Rings: Gollumove proizvodne vrijednosti, također, koja se često čini kao grubi faksimil Tolkienova bogatog i epskog fantastičnog univerzuma. To se uglavnom svodi na činjenicu da The Lord of the Rings: Gollum nije dobra igra. Likovi se čine ravnim i beživotnim, pogledi su mutni i bez detalja, a teksture su toliko jednolične i isprane da se lako možete zavarati i čekati da se pojave s oštrijom rezolucijom koja nikada ne dolazi.

I dok se Daedalicova simpatija prema Gollumu proteže na njegov dizajn, smanjujući faktor jezivosti u korist više dječačke alternative s dječjim licem, animacije lika obično su jednako neuvjerljive kao i njegov glas, a na mjestima gotovo smiješno odbojne. Nije tajna da je velik dio onoga što je Golluma navelo kao lik u filmovima posvećeno snimanju pokreta i animaciji koji su mu pomogli da oživi, a usporednu oskudicu toga ovdje nemoguće je zanemariti, s Gollumovim dijalogom i izrazem lica nikada nisu bili u autentičnoj korelaciji jedni s drugima. Neodoljiv rezultat svih ovih kompromisa je blatnjava, škrta vizija Međuzemlja, koja se nikad ne povezuje kao uvjerljiv fantazijski prostor za igru.

Možda bi nedostatak uglađenosti Lord of the Rings: Golluma bio manji problem da igranje ostavlja bolji dojam, ali nažalost veći dio toga se svodi na standardnu stealth-platformersku ponudu dodatno frustriran klimavim kontrolama i nesretnom umjetnom inteligencijom. Gollum će provesti velik dio svog vremena šuljajući se pokraj orka, vilenjaka i drugih neprijatelja kako bi napredovao kroz razine različite veličine i strukture, ali prva crvena zastavica za nezgrapni stealth dizajn igre je činjenica da biti uhvaćen obično rezultira u trenutku Game Over stanja te vraća vas na posljednji checkpoint. Gollum je sposoban ubiti neprijatelja dobro odmjerenim prikrivenim napadom, ali to traje dugo i izlaže ga potencijalnom otkriću, što ga čini mudrijim izborom ostati skriven u sjeni, odvraćajući neprijatelje kamenjem, penjući se oko njih, ili korištenjem Gollumovog nevidljivog osjetila vida kako bi pronašli put naprijed.

To je sistem koji je već mnogo puta praćen u ovom žanru, ali čak i da nije tako izveden, Gollum se nikada ne čini posebno zabavnim za igranje, s mnogim jednostavnim radnjama poput skakanja ili bacanja kamena koji se čine drvenim i nezgrapnim za izvođenje. I bez stabla napredovanja ili novih alata za stjecanje kroz igru, Gollumov plitki raspon sposobnosti ostaje ujednačen tokom cijelog iskustva, što znači da je Gollum s kojim počinjete gotovo isti onaj kojeg kontrolirate do kraja. Daedalic doista pokušava začiniti raznolikost razina izvan jednostavnih stealth scenarija, bilo kroz različite misije usmjerene na Gollumov zatvorski život, ili uvođenjem saveznika koji bi vam mogli pomoći tokom određenih sekvenci, ali čak i kada igra pokazuje nadahnutije izbore dizajna, iznevjeren je stalnim frustrirajućim greškama i tehničkim problemima.

Često sam morao ponovno pokrenuti sekvencu jer nešto nije u redu, bilo da je to Gollum zapeo u izborniku ili problem s isječkom koji je rezultirao nezasluženim zaslonom Game Over. Čak i kada bugovi ne razbijaju igru, svakako odvlače pažnju, od likova koji govore bez otvaranja usta u scenama, do toga da se uopće ne pojavljuju u kadru zahvaljujući lošem radu kamere.

U konačnici, teško je biti nezadovoljan ovim naslovom. Možete vidjeti tračak Deadalicove namjere da stvori drugačiju vrstu igre Lord of the Rings, posebno u načinima na koje ona manifestira jedinstveno psihološko stanje svog nevjerojatnog heroja, ali te svijetle tačke brzo se gube usred svih drugih načina na koje Gollum posrće u svom izvođenju . Možda postoji Gollumova igra koja bi mogla funkcionirati i na narativnoj i na mehaničkoj razini, ona koja preoblikuje naš odnos s ikoničnim likom do tačke u kojoj ljudi dvaput razmisle prije nego što na zabavama o njemu iznesu svoje užasne dojmove. Žao mi je što to moram reći, ali ti strašni dojmovi za sada su tu i ne bih preporučio ovu igru.

Lord of the Rings: Gollum smo igrali na PS5, s kodom koji je dostavio ComputerLand.

Ako želite biti u toku s najnovijim sadržajem, zapratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i pridružite se našem Discord serveru.