Overwatch 2 – recenzija

Mnogo je zabune oko toga šta je Overwatch 2 zapravo. Je li to potpuni nastavak? Ili možda samo veće ažuriranje? Je li vrijedan broja dva uz naslov? Čak i nakon prikaza igre u junu u ove godine, mnogi su se pitali šta će igra zapravo biti.

Odgovor leži negdje u sredini svih diskursa i razgovora koji okružuju nastavak Blizzardove pucačine. U osnovi, Overwatch 2 je prerada i preuređenje izvorne igre, besplatno u doba kada ovakve igre postaju sve dostupnije masama. S prelaskom na 5v5, povećanim naglaskom na timski rad i promišljenim novim dizajnom heroja, Overwatch 2 ostavlja dobar prvi dojam, ali u konačnici, čini se nepotpunim i sa nedostatkom sadržaja.

Velika većina promjena u Overwatchu 2 dolazi s promjenama njegovih temeljnih temelja i ukupne strukture. Promjena na 5v5 za razliku od 6v6 je ona koja se čini promišljenom i namjernom, stavljajući veći naglasak na ulogu tenkova i teambuildinga za određene stilove igre. U konačnici otvara mjesta za brže iskustvo, ali ne do te mjere da napušta svoj temeljni identitet.

Iako je relativno zabavno igrati sam, pravo zadovoljstvo dolazi od igranja s prijateljima, bez obzira na to želite li koordinirati i igrati ozbiljno ili samo ležerno i iz zabave. Sposobnost komuniciranja i igranja kao tim uvijek je bila ključna za Overwatchov uspjeh, no u nastavku dolazi pojačana i sa puno većom isplatom zadovoljstva.

Kako bismo se prilagodili prijelazu na 5 na 5, nekoliko izvornih heroja je dotjerano, prilagođeno ili izravno prerađeno kako bi se bolje uklopili u nove modove. Svaka uloga sada ima svoje vlastite pasivne sposobnosti koje im dodatno pomažu, od support heroja koji dobivaju pasivno healovanje nakon određenog vremena ili tenkova koji primaju manje štete.

Heroji poput Orise i Bastiona promijenili su svoje vještine nabolje, stavljajući jači naglasak na njihove uloge, pružajući im više identiteta. Posebno treba pohvaliti Doomfista, koji je u potpunosti prerađen u ulogu tenka te je kao neka vrsta hibrida između napadačkih i obrambenih heroja.

Definitivno postoje neki heroji koji se osjećaju izgubljeno, kao što su Widowmaker i Symmetra, koji nisu prilagođeni za bolji rad unutar 5v5 moda, što je još više uočljivo zbog heroja koji su istaknuti. Tri nova heroja koja dolaze, Sojourn, Junker Queen i Kiriko također su sjajni. Svaki od njih posjeduje posebne značajke koje doprinose načinu igranja.

Na primjer, Sojourn je brzi heroj sa željeznim topom koji se puni svojom primarnom paljbom. Također ima projektil koji funkcionira kao vrtlog pri udaru, što omogućuje lake headshotove.

Junker Queen i Kiriko imaju slično koherentan dizajn koji se čini kao definitivan korak naprijed u odnosu na neke stvari koje smo vidjeli u prvoj igri – posebno na lansiranju. Nažalost, nije sve tako dosljedno, a ovdje je postalo još očitije s ključnim promjenama napravljenim na temelju originalnog naslova.

U novom načinu igre, Push, timovi se bore nad kontrolom simpatičnog robota. To čini dinamično i stalno promjenjivo bojno polje na kojem se stalno morate prilagođavati novom terenu i mijenjanju ekipa, a često rezultira napetim izjednačenjima. Loša strana ovoga je da se neki drugi načini igre koji se temelje na ciljevima, poput Escorta, u usporedbi čine arhaičnim, pogotovo kada jezgra igrivosti ima potencijal za mnogo više.

Dizajn mape je na neki način netaknut, s nekoliko starih mapa koje se uklapaju u promjene, dok se na drugima osjeti starost. Šest novih mapa koje dolaze s izlaskom igre doimaju se kao skrojene za nastavak, pa sam često bio uzbuđeniji igrati na njima nego na većini mapa koje su bile u prvom dijelu.

Overwatch 2 kreće s jednim novim načinom igre, tri nova heroja i šest novih mapa. Ovo jednostavno nije dovoljno da bi se igra smatrala potpuno novim nastavkom. Najočitiji propust je nedostatak novog PVE moda koji bi trebao biti objavljen nekada sljedeće godine, što se može samo pretpostaviti da je razlog zašto je nastavak tako slab sa novim sadržajem. Ipak, teško je ne osjećati se kao da je Overwatch 2 više glorificirano ažuriranje sadržaja za razliku od potpuno nove igre.

Kao i kod svake igre ovog tipa, Overwatch 2 dolazi sa Battle passom koji traje oko 9 sedmica tokom kojih se uvode novi heroji, mape i modovi. Dok se svaki novi heroj automatski otključava kupnjom Battle Passa, igrači koji se odluče ne kupiti ga mogu ih otključati tek nakon što dosegnu razinu 55, što je još jedna čudna odluka s obzirom na ionako osjetni manjak novih heroja. Progresija Battle Passa također je primjetno spora, čak i za one koji ga kupe.

Tu su i neke zbunjujuće odluke koje su donesene u vezi s novim igračima. Ako prvi put igrate Overwatch , morate otključati izvornu postavu heroja iz prve igre za što ćete odvojiti otprilike 100 matcheva. Iako mogu razumjeti da bi količina opcija za neke mogla biti ogromna, to je čudna odluka s obzirom na naglasak na timskom radu i izgradnji tima.

Overwatch 2 još je jedan izvanredan primjer pažnje posvećene detaljima s likovima koji pozitivno pršte emocijama i osobnošću, bezvremenskim umjetničkim stilom čija je kvaliteta samo naglašena nadogradnjom enginea i fino podešenom optimizacijom koja ostavlja svaki aspekt igre glatkim i besprijekornim.