Split Fiction – recenzija

It Takes Two” je bio nevjerovatan, jedinstven trenutak; sve se savršeno poklopilo da ova igra postigne ogroman uspjeh. Iako je nesumnjivo bila zabavna i demonstrirala kreativnost dizajnera na vrhuncu njegovih moći, neki dijelovi igre – posebno narativ – nisu me oduševili, a igra se na kraju činila malo predugačkom. “Split Fiction”, treći naslov ovog studija, ponovo se vraća izvoru čiste, kooperativne zabave i, nevjerovatno, nudi neočekivano jedinstvene načine igranja i saradnje u onome što se može opisati samo kao epsko žanrovsko putovanje o snazi prijateljstva.

“A Way Out” je bio utemeljen na drami bijega iz zatvora, dok je “It Takes Two” više zalazio u nadnaravno i fantastično, gdje je dječija mašta odgodila razvod para pretvarajući ih u žive lutke u kćerkinoj sobi. “Split Fiction”, zahvaljujući tehnologiji iz daleke budućnosti, spaja najbolje od oba svijeta – doslovno.

Zoe i Mio, dvije ambiciozne, neobjavljene spisateljice, prijavljuju se za testno istraživanje vjerujući da će im to donijeti veliki proboj i poslužiti kao odskočna daska za njihove karijere. Revolucionarna mašina, koju je razvila korporacija Rader, kreativcima pruža virtualnu platformu za ulazak i proživljavanje svojih ideja – šta je bolji način da se predstavi priča nego da se živi u njoj? Nedugo nakon početka, postaje jasno da se svi ovi pisci iskorištavaju za njihove ideje, a Mioino odbijanje da učestvuje u eksperimentu dovodi do toga da je slučajno apsorbovana u Zoeinu kapsulu – sudar ideja i svjetova koji se razvija kroz narednih osam uzbudljivih poglavlja.

Iako se veliki dio igre fokusira na rastuće prijateljstvo između njih dvije, dok njihovo povjerenje i sestrinstvo jačaju kroz zajedničko prevazilaženje prepreka, njihove individualne priče – i razlozi za učešće u programu – predstavljaju emotivni udarac, posebno Zoeina, koja kulminira snažno dirljivom scenom koju je maestralno izvela Elsie Bennett. Otkrivanje porijekla Mioine suzdržanosti opravdalo je njen gotovo jednodimenzionalni bijes tokom dvije trećine igre, dok se Zoeina tuga skrivala iza vedrog eksterijera, čineći njeno otkriće još srceparajućim.

Ono što najviše cijenim kod “Split Fiction” je to što njegova osnovna premisa, pisci koji se prepliću kroz svjetove mašte koje su sami stvorili, čak i one – u jednom slučaju doslovne – dvorce u oblacima, opravdava sve. Iako sam smatrao da neki poglavlja “It Takes Two” nisu doprinosila zapletu, ovdje sve izgleda na svom mjestu; sve se uklapa u širu sliku. Raznolikost pejzaža nije ogromna, jer sklonost svakog pisca ka naučnoj fantastici ili fantaziji služi kao osnova za njihova poglavlja. Međutim, sporedne priče, gdje ste svinja u štali, sladokusac ili nacrtani heroj na stranici, pružaju trenutke opuštanja.

Naravno, malo je igara poput “Split Fiction” gdje se čini da je fokus prvenstveno na bučnoj kooperativnoj zabavi svedenoj na njen najčistiji oblik. Kao i uvijek, volim podijeljeni ekran jer je ključno znati gdje je vaš partner i šta će uraditi. Zahtijeva koncentraciju i komunikaciju od oboje, i cijenim što studio već tri igre zaredom može to postaviti kao temelj i još uvijek stvarati kreativne igre poput “Split Fiction”. Završni čin ove igre, koji sadrži najluđe stvari koje sam ikada vidio u igri i koji bi čak i putovanje kroz dimenzije u “Rift Apart” učinio blijedim, sadrži više kreativnosti u jednom minutu nego što većina igara ponudi u osam sati.

Dok većina igara ima trenutke, “Split Fiction” je igra trenutaka. Svaki trik i usputna ideja koja se pojavi tokom igre nadograđuje se na solidnu platformsku osnovu. Nema mehanike u “Split Fiction” koja djeluje nedovršeno, posebno one koje nestaju nakon jednog minuta pažnje, ali najimpresivnija je temeljna platforma igre. Gotovo je savršena kao i najbolja Mariova, iako se ponekad čini da se sama pokreće kako bi se stvari odvijale. Ako imate solidno znanje o video igrama, vjerovatno se nećete dugo zadržavati na težim dijelovima “Split Fiction”, iako mislim da je možda malo teža od svojih prethodnika. Za igru sa toliko elemenata o kojima treba voditi računa, dok se vi i vaš partner borite sa komplementarnim sposobnostima, igra je izuzetno intuitivna i nikada ne zakopava zabavu u komplikovanim situacijama.

Više nego ikada prije, nakon što sam događaje doživio samo kroz Zoeine oči, osjećam da postoji još jedna igra koju nisam odigrao. Mioina strana je nešto što sam uglavnom upijao perifernim vidom, i sigurno bih se vratio da vidim njenu perspektivu. Nakon što sam “Split Fiction” odigrao isključivo sa Shannon preko online kooperacije, vrijedi napomenuti da je igra radila besprijekorno i da nismo iskusili nikakve negativne efekte u vezi sa povezivanjem ili performansama igre, što je bilo olakšanje u ovom novom, cross-platform svijetu, gdje se on pridružio sa svojim PlayStation Portalom, dok sam ja ostao na sigurnom na rivalskoj konzoli.

Ako ste upoznati sa Hazelightom i njihovim načinom rada, “Split Fiction” donosi povratak njihovog neprocjenjivog “friend pass” sistema, koji vam omogućava da vi i prijatelj igrate cijelu igru, čak i ako je samo jedan od vas kupio igru. Kako tačno to funkcioniše u cross-platform svijetu, nikada neću saznati, ali je toliko usmjereno na potrošača da moram to pohvaliti.

Mislim da se može tvrditi da “Split Fiction” nije estetski dinamičan kao “It Takes Two”. Sa svojim dvostrukim fokusom na naučnu fantastiku i fantastične svjetove, i svime što to podrazumijeva od neonskih gradova do egzotičnih, zaboravljenih šuma, izgleda kao igra sa dva različita dijela i vizuelno se teško nosi sa raznolikošću koju nudi gameplay. Međutim, čini se da je više fokusiran na ono što pokušava da uradi, a svjetovi u “Split Fiction” djeluju potpuno osmišljeni i realizovani sa puno ljubavi i pažnje prema svojim žanrovima. Često bih ostao otvorenih usta zbog spektakularnih scena, a isto tako bih bio oduševljen predivnim pejzažima – često praćenim klupom u stilu “Brothers”, gdje možete uživati u tihom trenutku sa svojim najboljim prijateljem.

Teško je ne smatrati “Split Fiction” gotovo savršenim primjerom onoga što pokušava da postigne. Uprkos tome što se opasno približava klišeima, što je, s obzirom na zanimanje likova, malo previše očigledno, priča bolju priču od “It Takes Two” sa mnogo bržim tempom.

Ušao sam u “Split Fiction” otvorenog uma, pitajući se da li ova igra može ponovo uhvatiti ono što su ranije uradili. Otišao sam sa saznanjem da ću se tek sa sljedećom igrom Josefa Faresa ponovo toliko zabaviti. Jednostavno rečeno, bilo je uživanje. Nikada me nijedna igra nije držala u tako stalnom stanju “ooh”.

Ako želite biti u toku s najnovijim sadržajem, zapratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i pridružite se našem Discord serveru.