Sonic Frontiers – recenzija

Svaka produkcija Sonic Teama može da krene po zlu. Svjedoci smo nekih prethodnih naslova koji nisu bili dobro a nova Sonic igra otvorenog svijeta koja se oslanja na popularne inspiracije kao što je Zelda: Breath of the Wild činila se kao nešto što je u najmanju ruku katastrofalno.  

Srećom, nije. Da se razumijemo, još od 90-ih smo sanjali da jurcamo i skačemo po golemim otvorenim prostorima u Sonicu, ali kao i sa svakom open world igrom dosta bude upitnika. Međutim, Sonic Frontiers nas je pozitivno iznenadio. Frontiers vam omogućuje da istražite goleme Starfall otoke u potrazi za smaragdima i spašavanje šarmatnih prijatelja nakon što im grupa propadne kroz cvotočinu.

Igra izvrsno kapitalizira sposobnosti Sonica, dajući vam taman dovoljno kontrole da se osjećate angažirano, ali nikad preopterećeno dok jurite po otoku.š To je prirodna evolucija igranja koja je prvi put viđena u Sonic Adventure iz 1998. i podsjetnik koliko je Sonic cool.

Nedostaci igre su postali očiti kada sam zapravo postigao ciljeve u ovoj igri. Izvršit ćete bezbrojne kratke misije da biste ispunili mapu svakog otoka; većina njih traje nekoliko sekundi i pokažu se prilično zadovoljavajućim. Oko svake otočne zone također su razbacane kule i ogromni nepriijatelji,a  penjanje po njima neophodno je za napredak. Nažalost, Sonicovo kretanje postaje izbirljivo u tim momentima – jadnik jednostavno nije u najboljem izdanju kada izgubi zamah – što znači da ćete redovno padati. Ok nam je bilo nekoliko puta, ali postaje zaista frustrirajuće, do tačke u kojoj će vam penjanje na toranj ili povratak do bossa postati iritantno.

Da stvar bude gora, popeo sam se na najvišu tačku jedne od prvih otočnih kula i nisam našao ništa osim lijepog pogleda. Bilo je to malo zabavno putovanje, ali neka mala kolekcionarska stvar bila bi dobra nagrada. Također su zbunjujući povremeni dijelovi s forsiranom perspektivom, gdje ćete ući u poligon s preprekama, a igra će se prebaciti iz 3D u 2D. To je uznemirujuće, pogotovo kada se neposredno uz Sonica nalazi kolekcionarski predmet koji ne možete dohvatiti zbog prisilne perspektive. Bit ćete prisiljeni nespretno se vratiti, što šteti tempu (posebno je iritantno na trećem otoku igre). Volite li kolekcionarske predmete? Iskreno se nadam, jer Sonic Frontiers vas tjera da ih ih baš mnogo skupite. To nije inherentno problematično, jer je zabavno trčati uokolo da biste dobili većinu njih.

Postoji toliko mnogo različitih vrsta kolekcionarskih predmeta: prikupit ćete uspomene likova da pokrenete scene sa Sonicovim zarobljenim prijateljima, opremu za otključavanje izvrsnih razina Cyber Spacea, ključeve za pristup Chaos Emeralds i višestruke predmete koji se koriste za nadogradnju vaših sposobnosti. Toliko je lako zaboraviti što svaki od njih zapravo radi da se njihovo skupljanje može činiti besmislenim. Također možete brzo skupljati kolekcionarske predmete kroz zabavnu mini igru, ali to igranje djeluje malo previše jednostavno, a neobičan grafički efekt greške na vodi je neprihvatljiv.

Borba se može činiti rutinskom, budući da vas dodirivanje gumba za napad može provesti kroz većinu bitaka Sonic Frontiers. Imate široku lepezu kombinacija i poteza za korištenje, ali malo je poticaja da idete dalje od osnovnih napada koji napadaju standardne neprijatelje i bosseve.

Bio sam na autopilotu kad sam se borio s posljednjim; tako epski prikazana bitka trebala bi zahtijevati vašu punu pozornost.

Trenutačno ćete zaboraviti sve smetnje kada uđete u Cyber ​​Space, koji vam omogućuje brzo kretanje kroz rekreacije klasičnih Sonic faza. Gotovo u potpunosti izostavljajući elemente istraživanja, oni su najčišći izrazi Sonic Frontierovog brzog igranja i apsolutni užitak. Utrkujući se kroz ove linearne razine, skupljate prstenje i skačete na neprijatelje dok pokušavate doći do cilja što je brže moguće. Svi su vizualno divni i traže da ih se uvijek iznova igra. Svaki od njih postavlja isti skup izazova — skupljanje određenog broja prstenja, pronalaženje pet crvenih novčića i pobjeđivanje — ali se može pohvaliti tako različitim dizajnom da nikad ne stari.

Prikladno, vremenski izazov obično je najteži, pa ćete morati smisliti optimalnu rutu kroz razinu i skratiti sekunde trčanja. Međutim, obično je to jako zabavno raditi, do te mjere da sam bio malo razočaran ako sam te izazove dovršio prelako — želio sam izgovor da jurim kroz ove razine što je više moguće puta.

Muzika je šlag na torti Cyber Spacea: svaka pjesma je apsolutni hit, dodajući intenzivan osjećaj zamaha i navale adrenalina svakom trčanju.

Priča je standardna, s misterijom Starfall Islands i izumrle vanzemaljske vrste koja se odvija dok spašavate Amy, Knucklesa i Tailsa iz zatočeništva između dimenzija. Rijetko se isporučuje u ranim satima, ali scene postaju češće u kasnijim dijelovima igre (repetitivne animacije također se reproduciraju kada ispunite ciljeve, ali one se, na sreću, mogu preskočiti). Vjerojatno vam priča neće biti osobito zanimljiva, osobito zbog glatke glasovne glume. Ovaj se aspekt čini posebno čudnim nakon što su nedavni filmovi udahnuli tako snažan osjećaj zabave — samo Tailsova glasovna glumica Colleen O’Shaughnessey reprizira svoju filmsku ulogu u Granicama.

Osim klasičnih pozornica Cyber ​​Worlda, tu su i klasične igre iz Sonicove 31-godišnje historije. Jedno kimanje Sonic & Knuckles donijelo mi je posebno širok osmijeh na lice — pretpostavljam da ovdje ima nešto za obožavatelje svake ere franšize. Okruženje također uvelike duguje širokim otvorenim poljima Zelde i drevnoj znanstveno-fantastičnoj tehnološkoj estetici, ali Sonicove sposobnosti čine iskustvo igranja Frontiersa dovoljno drugačijim da se usporedbe zaustavljaju na vizualnoj razini.

Unatoč nekoliko bugova i slabijim trenucima igranja, zabavio sam se većinu od 21 sat koji sam proveo trčeći kroz glavnu priču Sonic Frontiersa (računam da ću provesti još sedam sati istražujući dalje od ovoga). S čvršćom mehanikom penjanja, većom borbenom raznolikošću i uvjerljivijom pričom, to bi bilo doista radosno iskustvo. Dio mene bio je razočaran što se Tails, Knuckles i Amy nisu mogli igrati, ali stvaranje individualnih stilova za svakog od njih bilo bi naporno – programeri su bili mudri što su se usredotočili na Sonica dok su se širili u igru ​​otvorenog svijeta. Nadamo se da ćemo ipak moći igrati kao oni u nastavku.

Na vizualnom planu, Sonic Frontiers je šaren i ugodan, ali ništa nevjerojatno. Otvorene zone su malo blage, a modeli likova su osnovni (iako je super što su Sonicova pera vidljiva). Vjerojatno su to bili tehnički ustupci kako bi se igra pokrenula na zastarjelom hardveru PS4, Xbox One i Switch.