House of the Dragon 1. epizoda: “Intrigantno intiman pogled na Westeros”

Iako Martin povremeno posuđuje iz stvarnog života srednjovjekovne historije, ne postoji nešto poput dinastije Targaryen, zmajeva ili zemlje u kojoj je uvijek zima.

Ipak, čak i sa svim ledenim zombijima i crvenim vješticama, veliki razlog za uspjeh Igre prijestolja bio je koliko je ozbiljno shvatila sebe kao pseudo-historijski dokument.

To nije bio prikaz naše historije, ali je mogao biti prikaz nečije historije. Negdje tamo u multiverzumu postoji moderna verzija King’s Landinga u kojoj školarci uče o Aegonu Osvajaču i kako je on nastanio kontinent koji će ustupiti mjesto naciji kapitalističkih stvorenja udobnosti u kojima sada uživaju.

Pogledajte prvu epizodu prequel Game of Thrones: House of the Dragon, koja je i sama zasnovana na Martinovoj knjizi Fire & Blood, koja je napisana iz perspektive historičara Westerosa.

U svojoj prvoj epizodi, ova HBO serija uzima lažne historijske fikcije Georgea R. R. Martina i dovodi ih još više u prvi plan. Uprkos povećanom budžetu koji omogućava mnogo više snimaka CGI zmajeva, “House of the Dragon” može biti i drama iz kraljevskog perioda poput serije The Tudors.

I znaš šta? To je super. Teško je reći kako će povremeni gledaoci Igre prijestolja i čitaoci knjiga koji ne pripadaju Pjesmi leda i vatre odgovoriti na prvu epizodu Kuće zmaja. ASOIAF štreberi, međutim, moraju biti sretni zbog zmajevima.

George R.R. Martin ručno je odabrao svog prijateljskog poznanika i sjajnog obožavatelja ASOOIAF-a Ryana Condala da služi kao showrunner na ovom prvom projektu nakon Igre prijestolja. Trenutno to izgleda kao lukava, neophodna odluka, a ne kao nusproizvod pisca oholosti ili kronizma.

Ruševine Harrenhala

Alternativna historija koju je Martin stvorio toliko je detaljna i bogata da bi samo pravi, tvrdokorni fanovi mogli sve pohvatati. Iako će premijera Igre prijestolja, “Winter is coming”, vjerovatno uvijek imati sentimentalnu oštrinu za većinu ljudi jer im je poslužila kao uvod u Westeros, “House of the Dragon” je na mnogo načina bolji jer je daleko više fokusiran na iskustvo.

Osim povratka u ruševine Harrenhala, priča se fokusira isključivo na King’s Landing i kraljevski dvor Viserysa i u njemu. Ta početna Harrnehalska scena je izuzetno važna jer uspostavlja historijski kontekst (vidite, ovdje opet govorimo o historiji) za ono što dolazi. To je 60. godina kralja Jaehaerysa  na gvozdenom tronu. Iako je “Stari kralj” ili “Pomiritelj” kako ga ponekad nazivaju vjerovatno najbolji monarh kojeg je Westeros ikada vidio, postoji nesretno pitanje sukcesije koje se mora riješiti pred kraj njegove vladavine. Oba kraljeva sina su mrtva i nema manje od 14 osoba koje smatraju da imaju pravo da budu njegov nasljednik.

Vidjet ćete Veliko vijeće Harrenhala, gdje se svi veliki gospodari Westerosa okupljaju u srušenom zamku kako bi raspravljali i na kraju glasali o tom pitanju. Na kraju, Westerosovi gospodari biraju Viserysa, sina Jaehaerysovog četvrtog sina, umjesto Rhaenys, kćeri Jaehaerysovog trećeg sina.

Čak i uz egzistencijalnu prijetnju bijelih šetača koja se nadvila iza zida, sve do čega su gospodari Westerosa mogli brinuti bila je njihova vlastita historija. Ko je sa kim zaratio? Koja je kuća imala najviše herojskih djela u svom imenu? Koji je presedan ustanovljen kojim opskurnim kraljevskim činom i kada? U svijetu bez široko objavljene knjige zakona, presedan je ono što je zaista važno. I upravo u ovoj prvoj sceni vidimo kako se nesrećni presedan primogeniture uspostavlja.

Sjećanja na to Veliko vijeće u Harrenhalu nadvijaju se nad ostatkom epizode poput tamne sjene. To daje ovoj epizodi osjećaj jasnoće koji se temelji na središnjim temama i zapletu epizode, čak i kada se gledaocima predstavlja još jedan ogroman priliv likova Georgea R.R. Martina sa zbunjujućim imenima. Naravno, prosječan gledalac Game of Thronesa možda još ne zna ko su Viserys I (Paddy Considine), Rhaenyra (Milly Alcock), Daemon (Matt Smith), Alicent (Emily Carey) ili Corlys Velaryon (Steve Toussaint).

Likovi u seriji

Viserys kojega srećemo u ovoj epizodi isprva izgleda kao solidan svestrani tip. On nema političku pamet kao njegov djed Jaehaerys I, ali nije isto tako bezveze čudovište kakav je bio Daenerysin otac Aerys II zvani “Ludi kralj”. Okupio je impresivno malo vijeće da vodi carstvo, predvođeno pomoćnikom Ser Otto Hightower-a (Rhys Ifans) i sa najimpresivnijim čovjekom svoje generacije Lordom Corlysom ​​Velaryonom zvanim “Morska zmija” kao Gospodarom brodova. Stiče se osjećaj da Viserys više voli zbijati šale oko stola Malog vijeća nego da sluša izvještaje lorda Corlysa sa dobrim izvorima o vojnim savezima na istoku.

Ali hej! To nije tako loše. Kraljevstvo još uvijek uživa u miru Jaehaeryjevih godina, a Viserys još nije učinio ništa da to zezne. I ne samo to, čini se da Viserys legitimno poštuje i voli svoju ljupku suprugu, Aemmu Targaryen rođenu Arryn (Sian Brooke). Čak je i sasluša kada mu ona strogo kaže da će joj dijete s kojim je trenutno trudna biti posljednje. Njeni trudovi su bili teški i ne može da podnese gubitak djece. Problem je, naravno, u tome što je kralj Viserys, ne znajući za njih, već jednu trudnoću gurnuo predaleko.

Jedna od uzvišenih radosti Martinovog pisanja i razumijevanja ljudskog stanja je da su većina, ako ne i svi njegovi likovi – budale. Čak i za najdobronamjernije pojedince Westerosa, često su vanjske sile poput porodice, časti i dužnosti preuzimale uzde njihovih života…i često okončavaju njihovu vladavinu. Ako su Viserys i Aemma bili jednostavni trgovci u Flea Bottomu, Viserys je možda prepoznao da je tijelo njegove žene na granici i nije je gurnuo u drugu trudnoću. Ali on nije trgovac, on je kralj. A kralju je potreban nasljednik, posebno u svjetlu Velikog vijeća u Harrenhalu prije samo devet godina koje je utvrdilo preferenciju za kraljevu mušku djecu.

Viserysovo nestrpljenje je donekle razumljivo i, ako želimo da budemo izuzetno dobrotvorni, može se čitati kao nesebično. Kao što znamo, kada igrate igru ​​prijestola, pobjeđujete ili umirete. I Viserys mora pobijediti za dobro svoje porodice i za dobro carstva. Ipak, sve te odluke vode ka destrukciji.

Pobjeđujete ili umirete

Jednostavno rečeno: smrt kraljice Aemme na porođaju jedna je od najuznemirujućih stvari koje sam ikada vidio na televiziji. Predstava presjeca slike Aemme, znojave, blijede i krvave na svom krevetu, i nemirnih vitezova nadmetačkog turnira koji jedni drugima gnječe buzdovane. Zaista, međutim, ne postoji poređenje između njih dvoje. Aemmin porođaj i primitivni carski rez koji je uslijedio daleko su invazivniji, intimniji i užasniji.

Sve je to uzalud, naravno, kao što ove stvari često bivaju. Viserys dobija sina, ali dijete ionako umire nekoliko trenutaka kasnije. Na plamenoj sahrani svoje majke i brata, Rhaenyra se na bijesnom starovalijskom pita jesu li trenuci kada je njegov sin bio živ najsretniji trenutak u životu njenog oca. Iako je veći dio ove prve epizode razumljivo fokusiran na Viserysa, jasno je da će Kuća zmaja uskoro počivati ​​na Rhaenyrinim ramenima.

Buduća kraljica

Srećom, izgleda da je mlada glumica Milly Alcock više nego dorasla zadatku prije nego što Emma D’Arcy preuzme dužnost starije (ali možda ne i mudrije) princeze. Primamljivo je uporediti bilo koju mladu žensku liku iz Igre prijestolja koja je skeptična prema patrijarhatu sa Aryom Stark. Iskreno, u vatrenoj i svojevoljnoj Rhaenyri ima mnogo Arije, ali se čini da je ona i sama individua. Iako voli da provodi vrijeme na leđima svog zmaja Syraxa (i nakon toga svojim roditeljima uvijek zaudara na zmaja), njoj je ugodno na dvoru.

Ona uči ispod velikog drveta Weirwood King’s Landinga sa svojom najboljom prijateljicom, kćerkom Alicenta, a duo uživa u ogovaranju o tome ko je potajno trudan tokom nadmetanja. U predanju o Fire & Blood-u, Martinovi majstori primjećuju da su Rhaenyru često nazivali “Užitkom carstva” zbog njenog veselog raspoloženja i čestog pojavljivanja uz očevu stranu nakon što ju je nazvao svojom nasljednicom. Zasigurno Rhaenyra neće dugo ostati oduševljena s njenom majkom koja je otišla i težinom Gvozdenog trona koja se spušta na nju. Ali za sada je jednostavno lijepo vidjeti nekoga kako se zaista zabavlja u ovom mračnom svemiru.

Alcockova hemija s Careyjem je van ljestvice, što čini još više uznemirujućom jasnu namjeru Ser Otta da se Alicent uda za Rhaenyrinog oca. „Možete da nosite neku od haljina svoje majke“, ima verbalni uticaj čiste zmajeve vatre. Sve u svemu, gluma u ovoj prvoj epizodi je odlična, kao što i treba da bude. S obzirom na dosadašnju podcijenjenu historijsku izmišljenu prirodu serije, veliki dio radnje odvija se unutar svakog lika dok se bore sa svim različitim kontradikcijama koje zahtijevaju njihov kraljevski status.

Imajući to na umu, najzanimljivija kreacija Kuće zmaja do sada je nesumnjivo kraljev brat, Daemon Targaryen. Priznajem da nisam vidio viziju u postavljanju Matta Smitha kao nestabilnog i često okrutnog demona. Iako je odličan glumac, Matt Smith ima vanjski izgled nježnog čovjeka, što je odlično iskoristio kao Jedanaesti doktor. Zahvaljujući toj jednoj savršenoj sceni u Morbijusu, znamo da je Smith fizički dorastao zadatku najkorumpiranijeg policajca iz King’s Landinga, ali može li on zaista utjeloviti nekoga ko ima tako bez napora pravo? Ispostavilo se da da, može. Demonove scene kao trn (ili ubod mačem Gvozdenog prijestolja) u oku njegovog brata su dovoljno zadovoljavajuće, ali ono što Smith zaista blista je u sekvenci borbe koja čini srednji vrhunac epizode. Daemon uživa u tome što je nasilnik dok vadi konja Gwayne Hightower da ponizi Ruku kralja. Tada je neizmjerno zadovoljstvo vidjeti ga odmah kažnjenog u obliku manje najavljivanog viteza Ser Cristona Colea iz Dornish Marchlandsa (Fabien Frankel). Ser Criston će sigurno igrati glavnu ulogu u Ratovima koji dolaze i ovo je pravi uvod.