Bleak Faith: Forsaken – recenzija

Souls franšiza je izuzetno popularna, naročito nakon ogromnog uspjeha Elden Ringa i mnogi studiji pokušavaju da se uhvate u koštac sa FromSoftware i naprave soulslike igru. Međutim, još niko nije uspio ni blizu da uhvati magiju Dark Soulsa, Bloodbornea ili Elden Ringa. Ipak, još uvijek pokušavaju, a to nas dovodi do Bleak Faith: Forsaken, novog indie Soulslike naslova iz studija Archangel (domaćeg i na igri su radila samo tri developera).

Veliki sam ljubitelj souls žanra i završio sam svaki naslov u serijalu barem jednom, većinu više puta, a Bloodborne je za mene remek djelo. Teško i da postoji igra koju bih prekinuo usred igranja i obrisao je, međutim Bleak Faith: Forsaken je upravo ta! Iskreno smatram da svatko tko dogura do kraja posjeduje ili herojsku odlučnost ili mržnju prema sebi toliko jaku da bih mu preporučio hitnu terapiju.

Nažalost, Archangel Studios ne nudi demo verziju kako biste isprobali igru, tako da ukoliko ste dali svoj novac, žao mi je. Ali za sve one koji još uvijek nisu, preporučujem da pročitate recenziju do kraja!

Gotovo ništa u Bleak Faith: Forsaken ne djeluje kako bi trebalo da bude. To je otvoreni Souslike svijet koji je neizmjerno zamoran i frustrirajući, prepun depresivno zbunjujućeg i tupog dizajna razina i neprijatelja s nedosljednim i nejasnim obrascima napada. Čak i kada borba u Bleak Faithu “radi kako je predviđeno”, čini se nezgrapnom, neugodnom i loše napravljenom.

Volio bih kada bih mogao da vam kažem priču igre, međutim, do kraja igre nisam došao a i kako da dođem kada se već na početku ne daje apsolutno nikakav osjećaj za kontekst ili smjer. Prikazana vam je scena bez dijaloga koja izgleda kao umjetnički eksperiment, a zatim se nađete na krovu neke zgrade. Odatle ćete krenuti na putovanje koje mogu opisati samo kao besmisleno. Ja čak i nemam problem kada vas igra ne vuče za ruku.. tokom igranja Elden Ringa sam imao svesku u kojoj sam sve zapisivao, međutim Bleak Faith: Forsaken je otišao čak i dalje i doslovno vas bacio u svijet u kojem ništa nije na svom mjestu.

Neprijatelji ne predstavljaju apsolutno nikakav izazov, a oni malo veći će vas oneshotati sa takvom lakoćom u redovitošću da se čini praktični nemogućim zaobići ih. Još veći problem u svemu tome je nedostatak redovnih checkpointa pa smo i kolega u ja gubili sate i sate igrajući iste dijelove igre kako bi na kraju bili ubijeni i vraćeni na sami početak.

Nedostatak smjera znači da je potpuno nemoguće znati hoće li vas neki određeni put odvesti bilo gdje korisno, osim središnjeg područja na početku, ali kada krenete niz jednu od tri ili četiri staze na središtu, potpuno ste izgubljeni. Sve to u kombinaciji stvara nevjerovatno težak osjećaj i gubitak motivacije za nastavak probijanja kroz neukusne, beskrajne hodnike Bleak Faith: Forsakena. Postoji sistem brzog putovanja, ali to je mala utjeha u igri u kojoj je potpuno nejasno gdje biste uopće trebali početi istraživati ili zašto.

Nevjerojatno loša izvedba Bleak Faitha prava je šteta jer umjetnički dizajn je fenomenalan. Svijet Omnistructure je fantastičan. To je masivna, labirintska gradnja puna čudnih tunela, stambenih blokova te srednjovjekovne i futurističke arhitekture koje se naizgled međusobno suprotstavljaju. Divovske zmije klize ispod vode dok nebeske mante lete iznad vas.

Dizajn stvorenja i neprijatelja također slijedi pozitivan smjer. Primijeti se inspiracija iz Bloodbornea i Dark Souls 3, s prizvukom Niera u gotovo tragično izgledajućim figurama androida. Ogromna stvorenja s pramenovima kose koji se vuku vrebaju po masivnim otvorenim poljima, a čudovišta žabe vrebaju uz zastrašujuće kukce nalik škorpionima u vlažnoj kanalizaciji. Sve su to vrlo impresivne stvari i mogle su solidnu igru učiniti nevjerojatno impresivnom.

Umjetnički dizajn potpuno je potrošen s obzirom da ne zna iskoristiti neprijatelje kako treba. Divovski neprijatelji zamahuju oružjem s takvom lakoćom da moraju biti izrađena od plastike, a zatim se odmah oporavljaju, čineći borbe frustrirajućim. Vjerujte mi da je to još I dobro, te tek kada naletite na bug koji eliminiše animacije napada, znači da neprijatelje izvode svoje napade zastrašujućom brzinom i jednostavno se spremite da umrete.

Prolazak neprijatelja kroz zidove je bio rutinski, a i sam sam prolazio kroz naizgled čvrste površine ili doživljavao skok animaciju bez da sam dao komandu i tako umro. Developer su kazali da ukoliko imamo ovakvih problema da je rješenje da FPS cap limitiramo na 60, međutim i dalje sam doživljavao slične momente.

Ne mogu potvrditi je li to rezultat greške ili ne, ali neki neprijateljski napadi također su se činili nevjerojatno nedosljednima. Ponekad bi me pogledali bez ikakve ozljede, dok bi me ponekad potpuno uništili. Gore spomenuti kukci škorpioni jedan su primjer ovog problema na djelu; jedan napad koji su izvodili ponekad je izgledao kao da me okrznuo, a ponekad kao da me je jednom pogodio, bez stvarne naznake koja je razlika između ta dva.

Nisam ponosan što nisam završio Bleak Faith: Forsaken, ali činjenica je da solidna estetika i povremeno zanimljiv neprijateljski dizajn nisu ni blizu dovoljni da pokriju lošu optimizaciju, ogroman broj bugova, užasan gameplay i borbu. Istina da se Bleak Faith: Forsaken čini kao pre-alfa, koncept koji ne samo da nije dovršen, nego se jedva čini da je i započet. Klonite se ovoga kao kuge.

Ako želite biti u toku s najnovijim sadržajem, zapratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i pridružite se našem Discord serveru.